KAKO JE NASTAO KARATE?
lako nosi japanski naziv i koristi japansku terminologiju u sustavu vježbanja, prapočetci ovog sporta ipak su vezani za Indiju i Kinu. Smatra se da je tvorac orginalnog karatea kao cjelovitog sustava vježbanja bio indijski svećenik Bodhidharma, koji je u 5.st.p.K., na poziv kineskog cara, posjetio njegov dvor u sjevernoj Kini. Legenda kaže da se prelazeći Himalaje, golim rukama borio protiv divljih životinja i neprijateljskih domorodaca jer mu je religija zabranjivala nošenje oružja.
Za vrijeme boravka u Kini, Bodhidharma je razvio sustav borbe zasnovan na imitacijama kretnji životinja uz veliki utjecaj indijske joge i kineskog plesa. Upotrebljavajući novostečena znanja pomogao je kasnije u širenju samostana Shaolin gdje su monasi i lokalni stanovnici našli utočište bježeći od neprestanih prijetnji vojnih zapovjednika. Snaga proizašla iz nove borilačke vještine i duhovnih vježbi donijela je samopouzdanje i nadu. lako se monasi nisu željeli boriti, vježbali su kako bi se obranili. Kroz stoljeća trgovci i emigranti prenosili su različite azijske borilačke vještine na nova područja.
Kako se stoljećima rasprostranjivala po Kini, vještina je, preko kineskih svećenika, došla i na Okinawu, danas najjužniji japanski otok koji je u 17. st. okupirala japanska vojska. Okupatori su na otoku zabranili posjedovanje ikakvog oružja, te su starosjedioci, kako bi se obranili od osvajača, bili prisiljeni organizirano učiti borilačke vještine. Okinavljanski se karate danas smatra orginalnim obrascem karatea, a okinavljanski učitelji utemeljiteljima karatea kao cjelovitog sustava vježbanja. Karate, tada još poznat pod nazivom TO – DE, prenosio se u plemićkim obiteljima na Okinawi iz naraštaja u naraštaj i izolirano vježbao.
Tako se s karateom upoznao i otac današnjeg modernog karatea Gichin Funakoshi (1868 -1957.), te ga u ranoj mladosti počeo sustavno vježbati pod okriljem najpoznatijih učitelja toga doba.
Vrlo je rano formirao svoju verziju karatea, te uveo mnoge promjene u dotadašnjem sustavu učenja i vježbanja te vještine, od kojih su najznačajnije linijsko kretanje, te smanjenje broja ručnih i nožnih tehnika koje imaju manju mogućnost upotrebe u borbi. Svoju je vještinu demonstrirao na mnogim školama i sveučilištima na Okinawi, te vrlo brzo uspio uvjeriti državne vlasti u vrijednost i potrebu sustavnog vježbanja karatea na tim institucijama.
Karate postaje obvezan dio sustava obrazovanja mladih na sveučilištima i počinje se vrlo brzo širiti među studentima i ostalim stanovništvom. U godinama poslije 2. svjetskog rata, mnogi kvalitetni instruktori odlaze iz Japana u SAD i Europu, te se karate počinje rasprostranjivati po cijelom svijetu. U zapadnim zemljama karate iz borilačke vještine sve više prerasta u sport, doživljavajući pritom mnoge promjene u fizičkim i duhovnim pristupima treninzima i metodama učenja i vježbanja karate tehnika.
Razvoj karate sporta dovodi do osnivanja prvih nacionalnih i međunarodnih saveza i federacija, te organiziranja prvih natjecanja u borbama i katama. Prvi je Europski kongres karatea održan 15. prosinca 1963. godine u Parizu, da bi se 3 godine kasnije u istom gradu održalo i prvo Europsko prvenstvo sa 6 zemalja učesnica i 53 natjecatelja. 1970. godine osnovana je i Svjetska karate federacija – WUKO (danas WKF), koja je 1985. godine priznata od Međunarodnog olimpijskog odbora. Prvo Svjetsko prvenstvo održano je u Tokvu sa 33 zemlje učesnice i 178 natjecatelja. Danas Svjetska karate federacija broji 181 zemlju članicu sa svih kontinenata, od toga u Europi njih 53, od kojih će Zagreb slijedeće godine posjetiti najmanje 46.
POVIJEST KARATEA U EUROPI
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća karate vještina se vježbala u Europi u okviru judo klubova. Prve korake su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).
U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske judo federacije (Judo Federation) a prvi predsjednik je bio Jacques Delcourt.
Prvo međunarodno natjecanje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija).
U Francuskoj je održan 15.12.1963. prvi europski karate kongres sa nazočnošću predstavnika sedam nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španjolske. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske judo federacije u okviru kojih se je vježbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima riješi na idućem kongresu.
Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24.05.1964. godine gdje su delegati za predsjednika izabrali Jacques Delcourt-a, te odbor direktora u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), tajnik Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudački tečaj pod vodstvom japanskih instruktora.
Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.11.1965. godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savjetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savjetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsjednika izabran Jacques Delcourt i odbor direktora u sastavu: 1-podpredsjednik Fannoy (Belgija), 2-podpredsjednik Cherix (Švicarska), tajnik sa funkcijom blagajnika Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija).
Na kongresu je donesen financijski plan i sudačka pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07.05.1966. u Parizu (momčadsko natjecanje sa 5 natjecatelja + jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 natjecatelja po nacionalnom savezu).
Prvi europski prvak 1966. bila je momčad Francuske koja je u finalu pobijedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog natjecanja Baroux je pobijedio Sauvina (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama. Na kongresu je izabrana Sudačka komisija a za savjetnike su izabrani Suzuki i Mochizuki.
U Rimu je 1967. godine održan prvi međunarodni sudački seminar koji je trajao tjedan dana i na kojemu su usklađena sudačka pravila bazirana na pravlima JKA. Na seminaru su iz Hrvatske sudjelovali Berislav Jandrić i Žarko Modrić.
Drugo europsko prvenstvo održano je 05.05.1967. godine u Londonu, a na kongresu je odlučeno da se drugi međunarodni sudački seminar održi u Splitu 1968. godine.
Na međunarodnom sudačkom seminaru održanom u Splitu u sklopu “Kupa Jadrana” za međunarodne suce su položili Berislav Jandrić, Emin Topić i Žarko Modrić.
U Parizu je 1968. godine održano treće europsko prvenstvo i 6 kongres EKU.
U Londonu je 1969. godine održano četvrto europsko prvenstvo i 7 kongres EKU.
Peto europsko prvenstvo održano je u Hamburgu 1970. godine i 8 kongres EKU na kojemu je prihvaćen repasažni sistem natjecanja i usvojene su težinske kategorije.
Iste godine prihvaćen je statut te je osnovana Svjetska karate unija (WKU) a prvo svjetsko prvenstvo održano je u Tokiju 10.10.1970. godine.
KAKO JE TO POČELO U HRVATSKOJ
Kao i u većini europskih zemalja karate se počeo vježbati u sklopu postojećih judo klubova. Prvi počeci vježbanja karatea bili su u judo klubu “Kata” nakon njegova osnutka 1957. godine. Korejski trener Trin Tan Tana prvi je demonstrirao karate vještinu u Hrvatskoj 1960. godine u dvorani Akademskog judo kluba “Mladost” u Zagrebu.
Nekoliko godina poslije u Hrvatskoj su seminare počeli održavati i prvi japanski instruktori, i to Tetsui Murakami 1964. godine, a za njime su slijedili Voshinao Nanbu (1967.). Tatstuo Mochizuki (1969.), Hanshi ChojiroTani (1969. i 1970.), Vashuhiro Suzuki (1971.), Šatoru Hanai (1972.), Taiji Kase (1973.) itd.
Krajem 1966. godine osnovan je prvi karate klub KK “Lika” (od 1974. godine Karate klub “Polet”). Prvi hrvatski karate klubovi 1967. godine udružili su se u Karate odbor Hrvatske čiji je predsjednik bio Žarko Modrić. Tri godine poslije osnovan je Karate savez hrvatske čiji je prvi predsjednik bio Radomir Potrebić.
Karate savez Zagreba osnovan je 1972. godine, a prvi predsjednik bio je Emin Topić. Prvo ekipno natjecanje u Hrvatskoj održano je 1971. godine u Ogulinu. Pojedinačno Prvenstvo Hrvatske 1972. godine održano je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu. Prvo juniorsko prvenstvo i prvo natjecanje žena u borbama održano je 1972. godine u dvorani Vojnog učilišta u Ilici u Zagrebu. Reprezentacija Hrvatske imala je svoj prvi nastup u Zagrebu 1972. godine protiv reprezentacije Austrije. Prvi momčadski prvaci Hrvatske bili su 1973. godine natjecatelji karate kluba “Tempo”.
U periodu do osamostaljenja Hrvatske, hrvatski karate je proživljavao teško vrijeme u kojem određeni lobiji nisu dozvoljavali veliki napredak, niti velike rezultate. Tek nekolicina Hrvata uspjela se probiti na pobjednička postolja saveznih natjecanja i tek po jedan klub u prvu i drugu ligu, a rijetki su mogli na međunarodnu scenu kroz reprezentaciju Jugoslavije.
Hrvatski karate sport bio je prvi koji se već početkom 1991. godine razdružio sa sportom bivše Jugoslavije i formirao neovisan savez, te u mjesecu kolovozu samostalno nastupio na otvorenom prvenstvu SAD-a. Hrvatski karate savez primljen je u Europsku karate uniju 1992. godine na kongresu u Nizozemskoj (Den Bosch) kada je nacionalna vrsta i službeno nastupila na Europskom prvenstvu u tom gradu. Iste godine na kongresu u Španjolskoj (Grenada) Hrvatska je primljena u Svjetsku karate organizaciju (WKF) gdje je i nastupila na službenom Svjetskom prvenstvu.
Slijedila je borba za afirmaciju hrvatskog karatea u svijetu i jačanje hrvatske karate organizacije, što nije bilo nimalo lako, obzirom da godinama nismo imali utjecaja a niti pretjerano velikog kontakta na međunarodnoj razini. No, ubrzo su stigle i poneke medalje pa je stanje iz godine u godinu bilo sve bolje.
Početkom ovoga milenija (od 2000.godine na dalje) ojačali smo međunarodne pozicije, počeli intenzivno školovati suce i trenere, te pod novim vodstvom Saveza razvili mnoge male sredine i proširili karate po cijeloj Hrvatskoj, tako da danas u članstvu imamo 163 kluba s gotovo 15 tisuća registriranih natjecatelja, te s još toliko vježbača i rekreativaca. No to nije sve, u Hrvatskoj djeluje i oko 150 klubova s preko 10 tisuća polaznika karate škole koji još zbog raznih prepreka nisu stekli uvjete za članstvo u Savezu, ali Savez intenzivno radi na tome da im se pomogne kako bi u svojim sredinama stvorili preduvjete za uključivanje u natjecateljski sustav. Rezultati su više nego odlični jer karate je danas najuspješniji hrvatski sport s NAJVIŠE osvojenih medalja na velikim europskim i svjetskim natjecanjima.
Kruna međunarodne politike je organizacija juniorskog i kadetskog prvenstva Europe u Rijeci 2004. godine, te imenovanje našeg Predsjednika saveza gosp. Stjepana Čelana za člana glavnog odbora direktora Europske karate federacije.
Da bi ova lijepa karate priča imala najljepši mogući kraj Hrvatska je kao europska karate sila dobila domaćinstvo Europskog seniorskog karate prvenstva 2009. godine u Zagrebu, gdje je osvojila čak 6 medalja.
No to nije sve, nakon što je ponovno izabran za člana deseteročlanog direktorija Europskog karate-saveza, Stjepana Čelana isto je tijelo unaprijedilo. Na sjednici direktorija, pokraj Norvežanina Nordahla i Rusa Krajukovskog, predsjednik Hrvatskog karate saveza izabran je za jednog od tri dopredsjednika EKF-a, što je veliko priznanje hrvatskom karateu.
HRVATSKA ŽETVA MEDALJA
Počelo je sve još za vrijeme one države s kadetskom europskom broncom Damira Pejića u Parizu 1989. godine. Dvije godine za redom Džezimir Muratagić je osvajao europske seniorske bronce, u Titogradu 1989. i Beču 1990. godine, a Goran Romić je osvoji svjetsko seniorsko srebro u Meksiku 1990. godine. Dolazi vrijeme našeg osamostaljenja i veliki uspjesi Envera Idrizija koji u periodu od 1992 -1995. godine osvaja jedno svjetsko i dva europska zlata, dva svjetska i dva europska srebra i jednu svjetsku broncu. U istom periodu Olivera Šimić uzima svjetsku, a Milica Aljinović europsku seniorsku broncu. Uspješni su bili i Zoran Hok s kadetskom i Mladen Vulović s juniorskom europskom broncom.
Goran Romić s europskom seniorskom broncom i Lana Susović sa svjetskim seniorskim srebrom, te Alen Zamlić s kadetskom europskom broncom nastavili su s uspjesima 1997. godine. Sljedeće godine cure (Ines Branilović, Lana Susović, Lea Iskra i Ana Martina Bakić) su nam donijele i prvu ekipnu medalju postavši brončane na Svjetskom seniorskom prvenstvu u Brazilu.
Godine 1999. hrvatsku putovnicu uzima Belgijanac Junior Lefevre, te hrvatskoj donosi dva seniorska i jedno juniorsko europsko zlato. Iste godine Lana Susović donosi europsku seniorsku broncu, Nikola Dukić kadetsku europsku broncu, Kristijan Novak juniorsku svjetsku broncu i Lea Iskra seniorsku europsku broncu.
Sljedeću godinu uspjesima otvara Nikola Dukić juniorskim europskim zlatom, a na istom natjecanju mu se pridružuju juniorskim broncama Alen Zamlić, Kristijan Novak i Sanja Deroja, dok su kadetska srebra donijeli Mirna Šenjug i Nikola Adžija. Nakon toga europsku seniorsku broncu donosi Junior Lefevre, koji koncem godine u svoju i hrvatsku riznicu donosi svjetsko seniorsko zlato.
Godina 2001. nije ništa manje uspješna od prethodne. Već na samom početku Milena Čekunec i Danijel Sivrić osvajaju europsko juniorsko srebro, a na istom natjecanju kadeti Nikola Adžija i Nikica Gulin donose u Hrvatsku zlata, Nenad Vukobrat srebro, a Mirna Šenjug broncu, dok juniorski ženski kata tim osvaja broncu. Junior Lefevre donosi još jednu seniorsku europsku broncu, a Krešimir Trojnar svjetsko kadetsko srebro, dok juniorska ekipa u borbama i ženska juniorska ekipa u katama osvajaju svjetsku broncu.
Mirna Šenjug sljedeće godine osvaja europsko juniorsko srebro, Nikola Dukić juniorsku broncu, a Jasmina Žede kadetsku broncu, dok Junior Lefevre donosi svjetsko seniorsko srebro. Ženski kata tim (Šenjug, Lukšec, Grdić) osvaja europsko juniorsko srebro i seniorsku broncu, dok muški kata tim (Novak, Vacka, Bok) osvaja svjetsku seniorsku broncu.
Jedanaest pojedinačnih i tri ekipne medalje obilježili su 2003. godinu, do tada najuspješniju u povijesti hrvatskog karatea. Jelena Kovačević uzima svjetsko juniorsko zlato, europsko juniorsko srebro i europsku seniorsku broncu, a Mirna Šenjug europsko juniorsko srebro i svjetsku juniorsku broncu. Petra Narandža osvaja svjetsko juniorsko zlato i europsko seniorsko srebro. Junior Lefevre uzima na europskom prvenstvu u Bremenu dvije bronce, a Kristijan Novak jednu. Maja Janković osvaja juniorsku svjetsku broncu. Ženski kata tim osvaja dvije bronce na Europskom seniorskom i juniorskom prvenstvu, dok muški tim u borbama (Lefevre, Vučić, Mrzak, Sivrić, Dukić, Maruna, Idrizi) donosi prvu seniorsku medalju, brončanog sjaja.
Jelena Kovačević već na startu 2004.godine donosi europsko juniorsko zlato, Danil Domdjoni juniorsku broncu, a Ivan Gorjanc kadetsko srebro. Dario Svetić i Kristijan Novak osvajaju europske seniorske bronce, a Alen Zamlić svjetsku seniorsku broncu. Juniorke ekipno u borbama i katama donose europske bronce, a muški i ženski kata tim europske seniorske bronce.
Žetva ekipnih medalja će obilježiti 2005. godinu. Juniorke u borbama postaju prvakinje Europe, a juniori srebrni, dok je ženski juniorski kata tim brončani. Seniori u borbama uzimaju drugu po redu brončanu europsku medalju. Juniorske ekipe na svjetskom prvenstvu opet blistaju, djevojkama bronca, a dečkima srebro. Rene Pernuš postaje kadetski prvak Europe, a Marko Lučić na istom natjecanju brončani. Petra Narandža osvaja europsko seniorsko zlato, juniorsko europsko srebro i juniorsku svjetsku broncu. Danil Domdjoni osvaja juniorsku, a Goran Lučin seniorsku europsku broncu. Dijana Saleš je brončana na juniorskom svjetskom prvenstvu, a Ana Marija Čelan osvaja kadetsku svjetsku broncu.
Sljedeća godina donosi opet jedanaest pojedinačnih i četiri ekipne medalje, no nismo slušali hrvatsku himnu. Jelena Kovačević i Kristijan Novak donijeli su nam europska seniorska srebra, a Danil Domdjoni i Mirna Šenjug europske seniorske bronce. Marko Lučić postao je brončani na Svjetskom seniorskom prvenstvu. Tomislav Rašidagić i Ivana Bebek postaju europski srebrni juniori, a Dijana Saleš brončana. Alen Šurbek i Marko Lučić osvajaju europska kadetska srebra, a Rene Pernuš europsku kadetsku broncu. Muška i ženska juniorska ekipa u borbama osvaja brončana odličja, a seniorski kata timovi u ženskoj i muškoj konkurenciji osvajači europske bronce.
Mirna Šenjug je napokon 2007 u Bratislavi na krovu Europe, uzima seniorsko zlato. Na istom natjecanju Alen Zamlić postaje srebrni, a Danil Domdjoni brani prošlogodišnju broncu. Ivana Bebek osvaja juniorsku europsku broncu, a Ivana Ljubić i Matija Horvat europsku kadetsku broncu. Samoborski dvojac Maja Lenard i Matej Tomazin postaju brončani svjetski kadeti, dok dečki i cure u borbama ekipno uzimaju svjetske juniorske bronce.
Godina 2008. je bila više nego fantastična, postali smo treća nacija Europe na dva europska prvenstva (seniorskom u Tallinu i juniorsko-kadetskom u Trstu), dok smo deveta nacija svijeta na Svjetskom prvenstvu u Tokyu. Slušali smo Hrvatsku himnu čak pet puta. Dok je Mirna Šenjug u Tallinu ponovila europsko zlato, te u timu s Džulijanom Popović i Valerijom Vujčić dosegnula gotovo isto, zadovoljivši se ekipnim srebrom, Danil Domdjoni je osvojio sve što se osvojiti moglo. Postao je europskim i svjetskim prvakom. Da uspjeh bude potpun pobrinuli su se naši juniori i juniorke te su, što je prava rijetkost u povijesti karate sporta, na istom natjecanju postali Europski prvaci u borbama. Na istom juniorsko-kadetskom natjecanju u Trstu, Damira Bujan i Josip Livada postaju brončani europski kadeti, a Goran Božić osvaja europsku juniorsku broncu. Neven Martić je osvojio europsku seniorsku broncu u apsolutnoj kategoriji, a Ema Aničić završava ovu uspješnu godinu svjetskom seniorskom broncom u Tokyu, kao debitantica i to u apsolutnoj kategoriji.
2009. godina počinje također više nego dobro, s dva zlata, jednim srebrom i tri bronce treća smo nacija Europe na juniorsko-kadetskom i U21 prvenstvu u Parizu. Damira Bujan je zlatna juniorka, a Rene Pernuš je nakon europskog kadetskog zlata osvojio i prvo hrvatsko zlato na prvom U21 prvenstvu Europe. Mlada Anja Palčić osvaja kadetsko srebro, a Ivona Tubić juniorsku broncu. Dvije bronce u konkurenciji U21 pripale su Mateju Tomazinu i Ivani Goricaj.
Šećer na kraju – Europsko prvenstvo u Zagrebu.
Petra Volf je postala prvakinja Europe u kategoriji do 68 kg, dok Mirni Šenjug nije uspjelo i po treći put zaredom osvojiti europsko zlato, osvajanjem brončane medalje. Mlada Anamarija Čelan je donijela radost drugom broncom u kategoriji preko 68 kg. Drugog dana natjecanja, Danil Domdjoni obranio je zlato u kategoriji do 60 kg i postao jedan od naših najuspješnijih karataša u povijesti. Jelena Kovačević je nakon Bremenske bronce iz 2003., srebra iza Stavangera 2006., osvojila i titulu europske seniorske prvakinje u našem Zagrebu.
Ženski kata tim u sastavu Mirna Šenjug, Džulijana Popović i Valerija Vujičić je uz povoljan ždrijeb propustio ući u finale porazom od Njemica ali je s lakoćom osvojio brončanu medalju.
